M1:860 — هود گِردِ مؤمنان خطّی کشید / نرم می‌شد باد کانجا می‌رسید

Rumi koristi poznatu kur'ansku priču o poslaniku Hudu i uništenju naroda 'Ad kao primjer kako prirodne sile, iako djeluju slijepo, izvršavaju Božiju volju sa savršenom preciznošću. Vjetar, koji je u prethodnim stihovima opisan kao oruđe Božijeg gnjeva, ovdje pokazuje čudesnu sposobnost razlikovanja.

Ključna slika je linija (perz. khaṭṭ) koju je Hud povukao u pijesku. Ova linija nije fizička prepreka; ona je duhovna granica, manifestacija Božije zaštite. Za one izvan linije, vjetar je bio smrtonosna oluja koja je sve komadala. Za vjernike unutar nje, ista ta sila postajala je blagi povjetarac. Time se naglašava da stvarna sigurnost ne leži u materijalnim utvrdama, već u okrilju Božije milosti.

U širem sufijskom kontekstu priče, ova linija simbolizira duhovno utočište koje evlija (Božiji prijatelj) pruža svojim sljedbenicima. Kao što Hudova linija štiti od vjetra, tako duhovno vodstvo štiti dušu od razornih vjetrova iskušenja, strasti i ovozemaljskih nedaća. Rumi odmah nakon ovog stiha navodi primjer pastira Šejbana er-Rai'ja, koji je na sličan način crtao krug oko svog stada da ga zaštiti od vukova dok je on na molitvi, čime pojačava ideju da je duhovni autoritet stvarna, djelotvorna sila u svijetu.