M1:771 — رنگ‌های نیک از خُمِّ صفاست / رنگ زشتان از سیاهابهٔ جَفاست

U prethodnom stihu, Rumi je uspostavio razliku između vanjske boje (poput boje krave) i unutrašnje "boje" ili karaktera čovjeka. Ovaj stih sada objašnjava porijeklo tih unutrašnjih boja.

Lijepe boje – vrline poput iskrenosti, ljubavi i vjere – potiču iz "ćupa Čistote" (khomm-e ṣafā). Ćup je slika božanskog izvora, posude iz koje se prelijeva duhovna stvarnost. Ṣafā (Čistota) je ključni sufijski pojam koji označava pročišćenost srca od svega osim Boga. Poput čistog vina koje boji onoga ko ga pije, duhovna čistota daje vjerniku njegovu unutrašnju ljepotu.

Nasuprot tome, ružne boje – mane poput licemjerja, okrutnosti i nevjerovanja – dolaze iz "crne vode Nasilja" (siyāhāba-ye jafā). Slika je odbojna: to je prljava, stajaća, otrovna voda. Jafā (Nasilje, Tiranija) ovdje označava okretanje od Boga i nanošenje nepravde Njegovim stvorenjima. Ova crna voda prlja dušu i daje joj ružnu, odbojnu boju. Rumi time tvrdi da naš unutrašnji karakter nije slučajan, već je direktna posljedica toga iz kojeg izvora pijemo: božanskog izvora čistote ili demonskog izvora otuđenosti.