M1:847 — آهن و سنگِ هوا بر هم مزن / کین دو می‌زایند همچون مرد و زن

U širem kontekstu priče o vatri koja odbija da spali vjernike po kraljevoj naredbi, Rumi objašnjava prirodu uzroka i posljedice. On tvrdi da elementi prirode – vatra, voda, zemlja, zrak – nisu samostalni akteri, već sluge Božije volje. Vatra gori, a kremen i čelik stvaraju iskru, ne zato što je to njihova nepromjenjiva suština, već zato što im je Bog tako naredio.

Ovaj stih koristi sliku udaranja kremena (kamen) o čelik (željezo) kako bi se proizvela iskra. Međutim, Rumi dodaje ključnu riječ hevā (هوا), što znači hir, strast ili samovolja. Stoga, stih ne govori samo o fizičkom činu, već o djelovanju iz vlastitih prohtjeva, bez svijesti o Višem Uzroku. Takvo djelovanje, upozorava on, nije bezazleno; ono "rađa" posljedice, baš kao što muškarac i žena rađaju dijete. Svaki naš samovoljni čin pokreće lanac događaja.

Poruka je da čovjek ne treba biti rob svojih hirova, misleći da je on krajnji uzrok stvari. Odmah u sljedećem stihu, Rumi pojašnjava: "Kamen i željezo jesu uzrok, zaista, / ali ti gledaj više, o dobri čovječe." Pravi vjernik vidi Božiju ruku iza svih sekundarnih uzroka i svoje djelovanje usklađuje s tom višom stvarnošću, a ne sa prolaznim željama.