M1:830 — چون نمی‌سوزی چه شد خاصیّتت؟ / یا ز بختِ ما دگر شد نیّتت؟

Ovaj stih izgovara jevrejski kralj, tiranin, koji je zapalio ogromnu vatru da u nju baci vjernike. Međutim, vatra, po Božijoj naredbi, ne gori majku i njeno dijete. Kralj, suočen s čudom koje prkosi zakonima prirode, obraća se direktno vatri. Njegovo pitanje je ukorijenjeno u materijalističkom pogledu na svijet: vatra ima jednu urođenu osobinu (xāṣṣīyyat) – da sagorijeva. Ako ne gori, onda nešto nije u redu sa samom vatrom.

Kralj nudi dvije mogućnosti. Prva je da je vatra nekako izgubila svoju suštinsku prirodu. Druga, ironična, je da je vatra, kao svjesno biće, promijenila svoju "namjeru" (nīyyat) zbog "naše kobi" (baxt-i mā). On ne može pojmiti da viša Sila upravlja elementima. Za njega je svijet skup fiksnih, mehaničkih uzroka i posljedica. Rumijeva poenta je da stvoreni svijet nije autonoman; svaki atom djeluje po nalogu Stvoritelja. Vatra gori ne zato što je to njena nepromjenjiva "osobina", već zato što joj je Bog tako naredio. Kada naredba postane "budi hladna i spas", kao što je bila za Ibrahima (Abrahama), ona se pokorava. Kraljevo pitanje otkriva granice njegovog razumijevanja i duhovno sljepilo.