M1:834 — جادوی کردت کسی یا سیمیاست؟ / یا خلافِ طبع تو از بخت ماست؟»

Ovaj stih je vrhunac zbunjenosti i bijesa jevrejskog kralja. Suočen s čudom – vatrom koja odbija da spali vjernike – on pokušava pronaći racionalno objašnjenje unutar svog ograničenog pogleda na svijet. Njegova pitanja otkrivaju um koji može zamisliti samo dvije mogućnosti za narušavanje prirodnog poretka: ili vanjsku manipulaciju (magiju, čaroliju) ili puku (zlu) sreću.

Kralj ne može pojmiti treću mogućnost, onu koju će vatra uskoro otkriti: da prirodni elementi nisu autonomni, već djeluju po nalogu Stvoritelja. Njegovo pitanje "Je li to zbog naše zle kobi?" (az bakht-e māst?) pokazuje tračak svijesti da bi uzrok mogao biti u njemu samom, ali on to tumači kao sudbinu ili lošu sreću, a ne kao posljedicu vlastite nevjere i Božije intervencije.

Rumijeva poenta je da tiranin, zaslijepljen svojom moći, vidi svijet kao mehanički sistem kojim upravljaju ili poznati prirodni zakoni, ili nepredvidive sile poput magije i sudbine. On ne vidi duhovnu stvarnost u kojoj je Božija volja iznad svega, pa čak i iznad same prirode vatre. Stih stoga služi da naglasi duhovno sljepilo onoga ko se suprotstavlja Božijoj moći.