M1:832 — هرگز ای آتش تو صابر نیستی / چون نسوزی؟ چیست؟ قادر نیستی؟

Ovaj stih izražava bijes i nevjericu tiranskog židovskog kralja. On je zapalio ogromnu vatru da bi u njoj spalio vjernike koji se ne odriču svoje vjere. Međutim, kada su majka i njeno dojenče bačeni u plamen, vatra ih ne dotiče, pretvarajući se za njih u siguran vrt. Kralj, čije se oružje terora okrenulo protiv njega, suočava se s čudom koje ne može razumjeti.

Njegovo obraćanje vatri je puno sarkazma. On je podsjeća na njenu urođenu prirodu – da je nestrpljiva, proždrljiva i da sve uništava. Pitanjima "zašto ne goriš?" i "zar si moć izgubila?" on ne traži odgovor, već izražava svoju frustraciju. Za njega je ovo kršenje prirodnih zakona, čin koji potkopava njegovu vlast i razumijevanje svijeta. On sumnja na vradžbinu ili neku prevaru, jer ne može prihvatiti da postoji sila moćnija od prirode i njegove volje.

U širem sufijskom kontekstu, ovaj događaj ilustrira temeljnu Rumijevu ideju: elementi prirode, poput vatre, nisu autonomne sile, već su sluge Božije zapovijedi. Vatra gori ne zato što je to njena nepromjenjiva "priroda", već zato što joj je Bog tako naredio. Kada Bog naredi drugačije, njeno djelovanje se mijenja. Kralj vidi samo vanjski svijet uzroka i posljedica, dok vjernici doživljavaju dublju stvarnost u kojoj Božija volja nadilazi sve fizičke zakone.