M1:866 — همچنین بادِ اجل با عارفان / نرم و خوش همچون نسیم یوسفان

Ovaj stih sažima jednu od ključnih ideja Mesnevije: priroda stvarnosti, pa čak i sama smrt, mijenja se u zavisnosti od duhovnog stanja pojedinca. Rumi je upravo naveo primjere kako su prirodne sile – poput vjetra koji je uništio narod Ad – bile bezopasne za Božije poslanike i vjernike. Vjetar je poštovao krug koji je iscrtao poslanik Hud, a vukovi su poštovali krug koji je oko svog stada iscrtao pastir Šejban.

Sada Rumi tu ideju primjenjuje na najveću silu od svih: smrt, koju naziva "vjetrom Smrti" (bād-e ajal). Za običnog čovjeka, taj vjetar je razarajući uragan. Međutim, za arifa – onoga ko je kroz iskustvo spoznao Boga – taj isti vjetar je poput "lahora Jusufova" (nasīm-e Yūsufān). Ovo je aluzija na kur'ansku priču o poslaniku Jakubu (Jakovu), koji je izdaleka osjetio miris košulje svog davno izgubljenog sina Jusufa (Josipa), donesenog blagim povjetarcem. Taj miris mu je donio vijest o ponovnom susretu i vratio mu vid. Tako i za arifa, smrt nije kraj, već radosna vijest o povratku Voljenom, blag i mirisan nagovještaj sjedinjenja s Izvorom.