M1:764 — خشمِ مرّیخی نباشد خشم او / منقلب رَوْ غالب و مغلوب‌ْخو

Rumi nastavlja svoju astrološku analogiju kako bi napravio razliku između ljudskih i božanskih osobina. Prethodni stihovi su opisali kako ljudski temperament može biti pod utjecajem planeta – na primjer, neko pod utjecajem Marsa (Merrikh) je sklon sukobu i nasilju. Međutim, duhovni vodič, čija je zvijezda vodilja Božansko Svjetlo, djeluje iz potpuno drugačijeg izvora.

Njegova srdžba nije "marsovska" – nije slijepa, egoistična i destruktivna. To je srdžba koja proizlazi iz Božanske ljubomore (ghayrat) za Istinom. Ona je "pobjednik" jer je uvijek učinkovita i proizlazi iz pozicije duhovne moći, ali istovremeno ima "ćud pobijeđenog" jer u njoj nema arogancije, ega ili lične osvete. To je paradoksalno stanje: djelovanje s apsolutnom snagom, ali iz mjesta potpune predanosti i poniznosti, kao da je i sam poražen pred Božijom voljom.

Ova vrsta srdžbe ne uništava, već pročišćava i preobražava. To je srdžba hirurga koji siječe da bi izliječio, a ne srdžba ubice koji siječe da bi uništio. U kontekstu priče, ovo objašnjava zašto su progoni koje je pokrenuo jevrejski kralj na kraju samo ojačali vjeru kršćana, jer je Božija skrivena svrha djelovala kroz naizgled destruktivne događaje.