M1:868 — ز آتش شهوت نسوزد اهل دین / باقیان را بُرده تا قعر زمین

Ovaj stih, ili bejt, dio je šireg Rumijevog izlaganja o tome kako prirodni elementi i sile, koje su obično razorne, postaju bezopasne ili čak poslušne u prisustvu Božijih odabranika. Neposredno prije ovog stiha, Rumi spominje kako vatra nije naudila poslaniku Ibrahimu (Abrahamu), jer je on bio Božiji izabranik.

Ovdje Rumi povlači paralelu između vanjske, fizičke vatre i unutrašnje "vatre požude" (āteš-e šahvat). Kao što je materijalna vatra bila nemoćna pred Ibrahimom, tako je i duhovna vatra strasti i niskih poriva nemoćna pred "sljedbenicima vjere" (ahl-e dīn). Za Rumija, ovo nisu tek obični vjernici, već oni čija je vjera pročišćena i čije je srce pod Božijom zaštitom. Njihova duhovna snaga čini ih imunim na razorne učinke pohlepe, požude i egoizma.

S druge strane, oni koji nemaju tu duhovnu zaštitu — "ostali" (bāqiyān) — postaju žrtve te iste vatre. Ona ih ne samo da "spaljuje" već ih i vuče "do samog dna zemlje", što je slika potpunog moralnog i duhovnog pada, poniženja i uništenja. Vatra strasti, dakle, djeluje selektivno: ona je ispit koji istinski vjernici prolaze neozlijeđeni, dok one bez duhovne zaštite proždire i uništava.