M1:751 — تا قیامت هرکه جنس آن بَدان / در وجود آید بود رویش بِدان

Ovaj bejt (stih) proširuje ideju o trajnom naslijeđu, dobrom i lošem, koje ljudi ostavljaju iza sebe. Rumi je upravo govorio o zlom kralju koji je, slijedeći loš primjer svog prethodnika, progonio kršćane. Taj "loš običaj" (sunnet-e bad) nije umro s njim; on je postao obrazac zla koji odjekuje kroz historiju.

Rumi ovdje tvrdi da ljudi nisu samo pojedinci, već pripadaju duhovnim "vrstama" ili "rodovima" (džins). Postoji soj dobrih i soj zlih. Svaka osoba koja se rodi, svojim djelima i unutrašnjim sklonostima pokazuje kojem rodu pripada. Onaj ko je po svojoj prirodi i djelima sličan tim drevnim tlačiteljima, duhovno im se pridružuje, bez obzira na to kada i gdje živi. Njegovo "lice" – simbol njegove suštinske orijentacije i konačnog odredišta – okrenuto je prema njima.

Ovo je sufijska ideja o duhovnom srodstvu koje nadilazi vrijeme i prostor. Nečija djela ga povezuju s lancem sličnih duša kroz historiju, čineći ga nasljednikom njihovog duhovnog stanja i sudbine. Kao što će pravednici naslijediti dobrotu poslanika, tako će i zli naslijediti prokletstvo prijašnjih zlotvora.