M1:779 — آهن و سنگست نفس و بت شرار / آن شرار از آب می‌گیرد قرار

U ovoj priči, židovski kralj postavlja fizički idol pored vatre, zahtijevajući od ljudi da mu se klanjaju ili da budu spaljeni. Rumi koristi ovaj vanjski prizor kako bi ukazao na unutrašnju, mnogo opasniju stvarnost.

Prvi stih, "Nefs je kremen i željezo, a idol iskra plamena", uspostavlja moćnu metaforu. Naš nefs — ego ili niža duša — nije samo sklon idolopoklonstvu; on je sam materijal od kojeg ono nastaje. Poput kremena i željeza, on u sebi nosi latentni potencijal za stvaranje vatre. Vanjski idol, bilo da je to kip, osoba, ideologija ili želja, samo je "iskra". On ne stvara vatru sam od sebe, već samo pali zapaljivi materijal koji već nosimo unutar sebe. Problem, dakle, nije prvenstveno u vanjskom svijetu, već u našoj vlastitoj prirodi.

Drugi stih, "ta iskra se vodom smiruje i gasi netremice", nudi rješenje, ali sa suptilnim upozorenjem. Iskra se može ugasiti "vodom" — simbolom pročišćenja, vjere, pokajanja ili božanske milosti. Međutim, Rumi odmah u sljedećim stihovima pojašnjava da, iako se iskra (vanjski idol) može ugasiti, sam kremen i željezo (nefs) ostaju nepromijenjeni i suhi. Voda ne može neutralizirati njihovu sposobnost da ponovo stvore vatru. Stoga, ovaj stih postavlja pozornicu za Rumijevu ključnu poentu: borba protiv vanjskih idola je laka, ali borba protiv vlastitog nefsa, izvora svih idola, je istinski i doživotni duhovni zadatak.