M1:837 — بر دَرِ خرگَه سگانِ ترکمان / چاپلوسی کرده پیش میهمان

U ovoj priči, jevrejski kralj je zbunjen jer vatra u koju baca vjernike odbija da ih spali. On je kori, pitajući je zašto je izgubila svoju urođenu sposobnost da gori. Vatra mu odgovara da njena priroda nije promijenjena, ali da ona djeluje isključivo po Božijoj naredbi.

Ovaj stih je analogija koju vatra koristi da objasni svoje ponašanje. Ona se poredi sa psima turkmenskih nomada. Ovi psi su poznati po svojoj žestini prema strancima, ali pred gostom kojeg njihov gospodar dočeka, oni postaju krotki i umiljati. Oni ne slijede slijepo svoj instinkt da napadnu, već prepoznaju volju svoga gospodara i ponašaju se u skladu s njom.

Sufijska poenta je da su svi elementi prirode—vatra, voda, zemlja i zrak—u potpunosti pokorni Božijoj volji. Njihove "prirodne" osobine su samo manifestacije Božije naredbe u datom trenutku. Za vjernika, koji je Božiji "gost", vatra nije prijetnja, već sluga koji izvršava naredbu svoga Gospodara. Rumi time naglašava da je cijeli kosmos svjestan i živ u odnosu na Boga, iako se nama čini mrtvim i mehaničkim.