M1:783 — صد سبو را بشکند یکپاره سنگ / و آبِ چشمه می‌زهاند بی‌درنگ

Ovaj bejt je vrhunac Rumijeve alegorije o idolopoklonstvu. U priči, jevrejski kralj postavlja vanjski, vidljivi kip (idol) kojem se ljudi moraju klanjati. Rumi, međutim, objašnjava da je taj vanjski kip samo manja opasnost, poput vode u ćupu.

Pravi problem je unutrašnji idol: nefs, čovjekov ego i niži porivi. Taj nefs je poput nepresušnog izvora (češme) koji neprestano stvara nove idole, nove vezanosti i zablude. Prvi stih – "Stotinu ćupova jedan kamen razbije" – govori o tome kako je relativno lahko uništiti vanjske manifestacije grijeha ili pogrešnih uvjerenja. To je čin vanjskog ikonoklazma.

Drugi stih – "a voda s izvora bez prestanka izvire" – otkriva suštinu problema. Možete razbiti sve ćupove, ali sve dok je izvor aktivan, on će nastaviti da puni nove. Borba protiv pojedinačnih grijeha bez suočavanja s njihovim korijenom u nefsu je uzaludan posao. Rumi ovim stihom upozorava da je prava duhovna borba ona unutrašnja, borba za pročišćenje samog izvora naših djela i misli.