M1:835 — گفت آتش من همانم ای شَمن / اندر آ تا تو ببینی تابِ من

U ovoj priči, jevrejski kralj, bijesan što vatra ne prži vjernike koje je u nju bacio, optužuje vatru da je izgubila svoju prirodu. Vatra mu direktno odgovara ovim stihom. Njen odgovor je ključna tačka priče i Rumijeve teologije: prirodni zakoni i svojstva stvari (poput sposobnosti vatre da gori) nisu samostalni i apsolutni. Oni su samo manifestacija Božije volje i djeluju isključivo po Njegovom naređenju.

Vatra kaže: "Ja sam ista, moja suština se nije promijenila." Zatim izaziva kralja, idolopoklonika (šamana), da sam uđe ako sumnja u njenu moć. Poruka je da vatra nije bezopasna; ona je i dalje smrtonosna sila, ali ta sila je podređena višem autoritetu. Za vjernike, po Božijem naređenju, ona postaje hladna i sigurna (kao za poslanika Ibrahima/Abrahama), dok bi za nevjernika poput kralja bila upravo ono što on očekuje – uništavajuća stihija.

Stih, dakle, ilustruje temeljno sufijsko učenje da je čitav stvoreni svijet, sa svim svojim uzrocima i posljedicama, u potpunosti ovisan o neprekidnoj Božijoj zapovijedi. Priroda nije autonoman mehanizam, već poslušni sluga Stvoritelja.