M1:867 — آتش ابراهیم را دندان نزد / چون گُزیده‌ٔ حق بُوَد چونش گَزَد

Ovaj stih se poziva na poznatu kur'ansku priču o poslaniku Ibrahimu (Abrahamu), koga je kralj Nimrod bacio u vatru, ali mu ona nije naudila. Rumi koristi sliku vatre koja "ne grize" Ibrahima da ilustrira širu duhovnu istinu: cijeli stvoreni svijet, uključujući i naizgled opasne sile prirode, pokorava se Božijoj volji.

U kontekstu priče o jevrejskom kralju koji baca vjernike u oganj, Rumi podsjeća da vatra nema vlastitu moć. Ona može gorjeti samo uz Božije dopuštenje. Za one koji su pod Božijom zaštitom, poput Ibrahima, vatra gubi svoju prirodu i postaje bezopasna. Ovo nije samo historijska lekcija, već i metafora za unutarnju borbu: kao što vanjska vatra nije spalila Ibrahima, tako ni "vatra strasti" (kako kaže sljedeći stih) ne može uništiti istinskog vjernika. Njegova zaštićenost nije rezultat njegovih vlastitih sposobnosti, već njegovog statusa kao Božijeg "odabranika" (guzīda).

Stih je dio niza primjera — vjetar koji je poštedio Hudove sljedbenike, more koje se otvorilo za Musaa — koji pokazuju da duhovni autoritet preobražava zakone prirode. Za Rumija, svijet nije slijepi mehanizam, već živi organizam koji prepoznaje i poštuje one koji su bliski svome Stvoritelju.