M1:777 — چون سزای این بتِ نفسْ او نداد / از بتِ نفسش بتی دیگر بِزاد

U priči, jevrejski kralj postavlja kip pored vatre i tjera ljude da mu se klanjaju kako bi izbjegli smrt. Rumijev stih odmah preusmjerava pažnju sa vanjskog čina na njegov unutrašnji uzrok. Kraljev postupak nije samo politička tiranija; on je simptom duhovne bolesti.

"Idol nefsa" (but-e nafs) je ključni pojam. To je ego, sopstvo, lažno "ja" koje zahtijeva obožavanje i pokornost. Kralj nije uspio da se izbori sa ovim unutrašnjim idolom – da ga "kazni" ili disciplinuje. Budući da nije ukrotio vlastitu sujetu i želju za moći, ta unutrašnja pokvarenost se manifestovala u vanjskom svijetu kao stvarni, fizički idol. Vanjski kip je samo potomak, projekcija mnogo opasnijeg, nevidljivog idola u kraljevom srcu.

Ovaj stih postavlja temelj za jednu od glavnih poruka Mesnevije: vanjsko idolopoklonstvo je samo blijeda slika unutrašnjeg robovanja egu. Borba protiv kipova od kamena je laka; prava i najteža bitka je ona protiv idola vlastitog nefsa. Dok god taj unutrašnji idol nije slomljen, on će neprestano rađati nove oblike vanjske tiranije i zablude.