M1:829 — رو به آتش کرد شه «کِای تُندخو / آن جهان‌سوز طبیعی‌خوت کو؟

Ovaj stih označava ključni trenutak u priči: trenutak sumnje i čuđenja tiranina. Kralj je sagradio ogromnu lomaču kao vrhunski test vjere, očekujući da će vatra, kao slijepa prirodna sila, uništiti kršćane koje je u nju bacio. Međutim, vatra ih ne dotiče. Njegov svijet, zasnovan na materijalnim uzrocima i posljedicama, raspada se pred njegovim očima.

Kraljevo pitanje nije samo retoričko; ono otkriva njegovu potpunu zbunjenost. On se obraća vatri kao da je živo biće sa vlastitom voljom, pitajući je zašto je „izdala“ svoju suštinu – svoju „žestoku ćud“ (tond-khu) i svoju „svjetove-spaljujuću narav“ (jahān-suz tabi'i-khu). On ne može pojmiti da bi viša Sila mogla upravljati elementima, mijenjajući njihova svojstva po Svojoj volji. Za njega, ovo je ili neka magija (sīmiyā), iluzija, ili neobjašnjiva promjena u samoj prirodi stvarnosti.

U sufijskoj perspektivi, ovaj događaj ilustruje temeljnu istinu: cjelokupna kreacija, uključujući i naizgled nežive elemente poput vatre, samo je oruđe u Božijim rukama. Vatra gori ne zato što je to njena nepromjenjiva suština, već zato što joj je Bog dao tu naredbu. Kada Bog naredi drugačije, kao u slučaju Ibrahima (Abrahama) u Kur'anu ili vjernika u ovoj priči, vatra postaje hladna i bezopasna. Kraljeva nevjerica je nevjerica materijaliste koji vidi samo vanjske uzroke, a slijep je za Istinskog Uzročnika svega što se dešava.