M1:787 — در خدای موسی و موسی گریز / آب ایمان را ز فرعونی مریز

Ovaj stih je vrhunac odjeljka koji upozorava na opasnost od nefsa – vlastitog ega ili niže duše. Rumi ga je prethodno opisao kao izvor idolopoklonstva, moćniji i podmukliji od bilo kojeg vanjskog idola. Nefs je poput faraona, arogantnog tiranina koji prebiva u nama.

Prvi polustih nudi rješenje: "Bježi Bogu Musaovu i Musau samom." Bijeg nije kukavičluk, već duhovna strategija. Kao što se Musa (Mojsije) suprotstavio vanjskom Faraonu uz Božiju pomoć, tako se i duhovni putnik mora okrenuti Bogu i vodstvu Njegovih poslanika i duhovnih učitelja kako bi se izborio sa unutrašnjim tiraninom. To je poziv na traženje božanske pomoći i ispravnog vodstva.

Drugi polustih sadrži ključnu metaforu: "vodu vjere ne prolijevaj". Vjera (iman) je prikazana kao dragocjena, životvorna voda koju je lahko proliti i izgubiti. "Faraonski sram" ili "faraonska osoba" (far'uni) ovdje nije historijski faraon, već personifikacija nefsa. Rumijevo upozorenje je jasno: ne dopusti da te arogancija, pohlepa i samoobmana tvog ega navedu da proliješ i izgubiš svoju vjeru. Sačuvati vjeru pred napadima unutrašnjeg faraona je ključna duhovna bitka.