M1:770 — گاو را رنگ از برون و مرد را / از درون جو رنگ سرخ و زرد را

U ovom stihu, Rumi povlači oštru razliku između vanjskog i unutrašnjeg svijeta, koristeći jednostavnu, ali moćnu metaforu. Vrijednost goveda na tržnici određuje se po njegovoj vanjštini – boji, ugojenosti, građi. To je svijet površnih, materijalnih procjena.

Nasuprot tome, istinska priroda čovjeka – njegove "boje" – nije vidljiva oku. "Crvena i žuta" ovdje nisu doslovne boje, već simboli za čitav spektar unutrašnjih stanja: strasti, straha, radosti, tuge, duhovne zrelosti ili njene odsutnosti. Da bi se spoznala prava suština jedne osobe, mora se gledati u njenu nutrinu, u karakter i duhovno stanje koje je oblikovano Božanskom svjetlošću, o kojoj govore prethodni stihovi.

Ovaj bejt služi kao most u priči, naglašavajući da se vjera i duhovni rang ne mogu suditi po vanjskim obilježjima ili pripadnosti, već isključivo po unutrašnjoj iskrenosti i povezanosti sa Izvorom. Ljepota čovjeka potječe iz "ćupa čistoće" (kako kaže sljedeći stih), a ne od vanjskog izgleda.