M1:869 — موج دریا چون به اَمر حق بتاخت / اهل موسی را ز قَبْطی واشناخت

Ovaj stih je dio šireg Rumijevog izlaganja o tome kako cijeli univerzum – vatra, vjetar, voda i zemlja – djeluje po Božijoj zapovijedi i posjeduje duhovnu pronicljivost. Prirodni elementi nisu slijepe, mehaničke sile; oni su svjesni izvršioci Božije volje.

Rumi ovdje navodi poznatu kur'ansku i biblijsku priču o izlasku Izraelćana iz Egipta. Kada je Musā (Mojsije) udario štapom po moru, ono se razdvojilo da propusti njega i njegov narod. Međutim, kada su faraon i njegova vojska (Kopti) krenuli za njima, more se, po istoj Božijoj naredbi, sklopilo i potopilo ih. Stih naglašava da more nije samo pasivno reagovalo; ono je aktivno "razaznalo" (واشناخت, vā-shenākht) Musāov narod od njegovih progonitelja. To nije bila slučajnost, već čin svjesne diskriminacije u službi više svrhe.

Time Rumi ilustrira temeljnu ideju da je za duhovnog čovjeka ('ārifa) čitav svijet živ i ispunjen značenjem. Sile koje se drugima čine opasnim i nasumičnim, za Božije prijatelje postaju blage i zaštitničke, jer prepoznaju duhovni status osobe i ponašaju se u skladu s tim.