M1:871 — آب و گِل چون از دمِ عیسی چرید / بال و پر بگشاد، مرغی شد پَرید

Ovaj dvostih je dio niza primjera kojima Rumi ilustrira kako materijalni svijet i njegovi elementi – vatra, voda, zemlja – pokoravaju se duhovnoj moći Božijih poslanika i svetaca (evlija). Neposredno prije ovog stiha, Rumi spominje kako vatra nije naudila Abrahamu (Ibrahimu), kako je more poštedjelo Mojsijev (Musin) narod, i kako je zemlja progutala Karuna.

Ovdje se navodi čudo koje se pripisuje Isusu (Isau): stvaranje ptice od gline. 'Voda i glina' predstavljaju beživotnu materiju. 'Isusov dah' (dem-i ʿĪsā) je simbol oživljavajućeg duha, Božije stvaralačke naredbe koja djeluje kroz Njegovog poslanika. Kada je ta materija 'nahranjena' duhovnim dahom, ona prevazilazi svoju prirodu. Ona ne ostaje samo glina, već 'raširuje krila i perje', transformira se u živo biće – pticu – i uzlijeće. Ovo nije samo prepričavanje čuda, već moćna metafora za duhovnu transformaciju: kao što je dah oživio glinu, tako i iskrena molitva i duhovni dah mogu oživjeti ljudsko 'zemljano' tijelo i uzdići dušu ka nebesima, što Rumi objašnjava u stihu koji slijedi.