M1:874 — چه عجب گر کوه صوفی شد عزیز / جسم موسی از کلوخی بود نیز

Ovaj stih je zaključak niza primjera koji pokazuju kako materijalni svijet – vatra, voda, zemlja – djeluje po Božijoj naredbi, štiteći Njegove miljenike. Prethodni stih (M1:873) opisuje kako je Sinajska gora, obasjana svjetlošću koja se manifestovala Musāu (Mojsiju), počela "plesati" i postala poput "savršenog sufije", oslobođenog nedostataka.

Ovdje Rumi predupređuje moguće čuđenje čitaoca. On kaže: ako vam se čini nevjerovatnim da se beživotna planina može duhovno uzdići i postati "draga" (ʿazīz), sjetite se da je i tijelo samog Musāa, jednog od najvećih poslanika, stvoreno od nečeg jednako skromnog – od "grude ilovače" (kulūkh). Poenta nije u porijeklu materije, već u Božijoj moći da je preobrazi i oplemeni. Kao što je gruda zemlje mogla postati tijelo za velikog poslanika, tako i stijena može postati prijemčiva za duhovno iskustvo kada je dotakne Božanska prisutnost.