M1:840 — آتش طبعت اگر غمگین کند / سوزش از امر ملیکِ دین کند

Nakon što je vatra iz priče objasnila da ne pali vjernike jer djeluje isključivo po Božijoj naredbi, Rumi proširuje ovu ideju sa vanjskog svijeta na unutrašnji. On povlači paralelu između doslovne vatre i "vatre naše ćudi" (āteš-e ṭabʿ) — naših emocija i raspoloženja kao što su tuga, ljutnja ili strast.

Stih tvrdi da čak i naša najdublja osjećanja, poput tuge koja nas "peče" iznutra, nisu samo proizvod našeg temperamenta ili vanjskih okolnosti. Ona su, u krajnjoj liniji, manifestacija volje "Kralja Vjere" (Malik-e Dīn), odnosno Boga. Kao što fizička vatra ima svoju prirodu (da gori), ali je njeno djelovanje podređeno višem nalogu, tako i naša psihološka stanja, iako proizlaze iz naše naravi, djeluju unutar okvira božanskog određenja.

Ovo je ključna sufička pouka o Božijem apsolutnom suverenitetu nad svim stvorenim, kako u makrokosmosu tako i u mikrokosmosu ljudske duše. Ništa se ne dešava bez Njegove dozvole. Sljedeći stih će primijeniti isti princip na radost, pokazujući da su i tuga i sreća instrumenti u Božijim rukama.