M1:872 — هست تسبیحت بخارِ آب و گِل / مرغ جنّت شد ز نفخِ صِدق دل

Ovaj stih nastavlja niz primjera gdje duhovna snaga preobražava materijalni svijet. Rumi poredi dva oblika slavljenja Boga (tespih).

Prvi je "para od vode i blata" – mehaničko, vanjsko ponavljanje riječi koje izlazi iz našeg fizičkog tijela (voda i glina). To je samo dah, zvuk, bez suštine. Međutim, kada je taj isti čin prožet istinskom iskrenošću i dubokom vjerom – "dahom iskrena srca" – on se preobražava. Poput Isusovog daha koji je oživio pticu od gline u prethodnom stihu, iskrenost oživljava naše riječi. One prestaju biti samo para i postaju "rajska ptica", nešto živo, duhovno i uzvišeno što leti ka Bogu.

Poruka je da vrijednost vjerskog čina ne leži u njegovoj vanjskoj formi, već u unutrašnjem stanju i iskrenosti (sidk) onoga ko ga obavlja. Bez iskrenosti srca, molitva je samo dah koji se gubi; sa njom, postaje duhovno biće.