M1:831 — می‌نبخشایی تو بر آتش‌پرست؛ / آنک نپرستد ترا، او چون بِرست؟

Ovaj stih je dio ljutitog govora židovskog kralja upućenog vatri. Nakon što je vidio da vatra čudesno ne gori vjernike koje je u nju bacio, on je optužuje da je izdala svoju prirodu. Kralj koristi ironičan argument: "Tvoja je priroda da spaljuješ sve, čak i one koji bi te mogli obožavati kao božanstvo, poput vatropoklonika. Ako si tako nemilosrdna prema svojim vlastitim sljedbenicima, kako je moguće da ovi ljudi, koji te preziru i ne obožavaju, ostanu nepovrijeđeni?"

Kralj ne može shvatiti da vatra djeluje po Božijoj zapovijedi, a ne po vlastitoj prirodi ili hirovima. On je zarobljen u materijalističkom pogledu na svijet, gdje vatra mora gorjeti. Njegovo pitanje "kako se spasio?" nije iskrena potraga za istinom, već izraz zbunjenosti i frustracije. On vidi čudo, ali ga tumači kao izdaju prirodnih zakona ili kao neku vrstu magije, umjesto kao znak Božije moći.

U širem sufijskom kontekstu, ovaj stih ilustrira duhovnu sljepoću. Kralj, poput mnogih ljudi, vidi samo vanjski oblik (vatru) i njena očekivana svojstva (gorenje). On ne vidi skrivenu duhovnu stvarnost koja upravlja svim elementima. Vatra, kako će kasnije objasniti, nije neposlušna; ona je savršeno poslušna svom Stvoritelju. Ona je "mač Istine" koji siječe samo po dopuštenju.